Jelena Hrvoj: "Usporedbe sa Stephenom Kingom? Želim stvoriti svoje ime"

Jelena Hrvoj ne gazi uobičajenim stazama hrvatskih pisaca. Jelena hoda mračnom šumom, gotovo pa neutabanim putem, gledajući povremeno preko ramena. Autorica je pet romana - "Štorka", "Štorka Manifest", "Durgina kuća", "Dedivinacija - Nacija psihoze", "Drakona - Naslijeđe" koji su pažnju ljubitelja žanra privukli svojim horor elementima. Nije rijetkost pročitati tvrdnju da su ih Jelenina djela prestrašila više od razvikanih "kraljeva" horora. 

Jelena, molim Vas da se predstavite onima koji možda nisu čuli za Vas.

- Malo je teže sebe opisati, a da ne ispadne tehničko nabrajanje koje ljudi mogu pročitati na poleđini knjige. Po zanimanju sam grafička dizajnerica, ali u duši sam primarno piskaralo. Opsjednuta sam lokalnom mitologijom i nastojim usmene predaje utkati u svoje romane. Osim što objavljujem knjige, pišem kolumne za časopis za književnost Kvaka u kojemu sam i jedna od urednica, te vodim blog po nazivu Blogodakanje. Introvert sam, kavopija, hiperaktivna. Mislim da je to okvirno to što bi ljudi o meni trebali znati. :)

Gode li Vam usporedbe sa Stephenom Kingom? Što mislite o njemu?

- Gospodina Kinga prvenstveno cijenim kao književnika. Volim njegova starija djela. Ali, da budem iskrena, usporedbe s njim nisu ugodne. Jednim malim dijelom laskaju, no svaki autor na kraju želi stvoriti svoje ime.

Koje svoje djelo biste preporučili za početak nekome tko vas nikad nije čitao?

- Mislim da bi Durgina kuća ili Drakona – Naslijeđe bile dobre za početak. Komercijalnije su. Za Štorke već treba zavoljeti moj stil pisanja, a Dedivinacija nije reprezentativno djelo s obzirom na to da mi je jedan od prvih napisanih romana i to se podosta osjeti. 

Što volite čitati?

- Ustvari sam podosta otvorena po pitanju žanrova koje volim čitati. Ipak, mislim da u preferenciji dominira svaki oblik „mračnijeg“ štiva.

Koja je zadnja knjiga koja vas je „izula iz cipela“?

- Uh. Teško je izdvojiti. S obzirom na to da se posljednjih godina fokusiram na domaću literaturu, voljela bih izdvojiti posljednje dvije knjige koje su ostavile poseban trag. Prva je „Dekas AngelOs“ Ana-Marije Posavec, a druga je „Uhvati zeca“ Lane Bastašić.

Zašto ste počeli pisati trilere i horore?

- Mislim da se to nametnulo samo po sebi. Po prirodi sam podosta „mračna“ osoba koja voli glasno progovarati o temama neugodnima društvu. Ovi žanrovi, ili bolje rečeno, kombinacija ovih žanrova, savršena su podloga kroz koju se dopire do ljudske psihe.

Koja je Vaša najveća fobija?

- Užasavam se smrdljivih martina, lutaka i od ranog djetinjstva sam uvjerena da će na mene pasti avion. Da, da. Najgluplje fobije na svijetu.

Prenosite li svoje fobije u svoja djela?

- Ne. Ali prenosim tuđe.

Uživate li kad Vam netko kaže da se uplašio/la dok je čitao/la Vašu knjigu?

- Ne. Ali zato volim kad mi netko kaže da se zamislio nad svijetom i svojim postupcima nakon čitanja mojih knjiga.

Doznali smo nedavno da imate neobičnu dijagnozu – hiperakuzij. Što je to i odražava li se to stanje i u vašim djelima?

- Hiperakuzija samo je jedan malen, malen dio mojih zdravstvenih problema. Ukratko za one koji nisu upoznati – hiperakuzija je poremećaj zbog kojega ste osjetljiviji na zvukove od ljudi s normalnim sluhom. Mislim da se ne odražava na pisanje, ali zanimljivo je da sam u prvoj Štorki navela kako glavna protagonistica prezire zvuk zrikavaca.

Upoznajte nas malo s tim kako je biti pisac u Hrvatskoj. Koliko je teško izdati knjigu, kako uopće ide cijeli postupak?

- Uh. Ovo je jako kompleksno pitanje. Ukratko – izdavanje u Hrvatskoj je jedan nezahvalan proces koji se tretira kao nepotreban i skup hobi. Na kraju je još tužnije da to i postaje. One koji bi možda htjelo nešto opširnije saznati o ovoj temi, usmjerila bih da potraže moju komunu „Patnje mladog autora“ na stranicama časopisa Kvaka.

Dizajnirate li sami svoje knjige?

- Da. Ponekad u suradnji s domaćim fotografima, a ponekad slike kupujem i retuširam, ali finalni dizajn je uvijek s mojim potpisom. Ipak na kraju imam neke koristi od struke. :)  

Jednu vrlo zanimljivu stvar napravili ste sa svojim zasad neobjavljenim djelom „Ozirisova djeca“ nakon potresa u siječnju. Ispričajte nam što.

- Moje predivne kolegice po peru na stranici Inne Moore su organizirale ogromnu aukciju knjiga kako bi se prikupila novčana pomoć unesrećenima potresom. Za početak bih voljela naglasiti da je ovaj pothvat za svaku pohvalu. A što sam ja u svemu tome izmislila? Pa, sinula mi je ideja da bi najviše sredstva mogao prikupiti jedan od mojih neobjavljenih romana. Tako i bi. Ozirisova djeca prodana su za nevjerojatnih 100 eura predivnoj Afroditi A. i nadam se da će taj novac barem malo pomoći onima koji trenutno trebaju svaku kunu. 

Kako izgleda „radni dan“ jednog pisca?

- Dosadno. Pola vremena inspiracija lebdi negdje van mozga, pa ponekad i sati prođu u buljenju u malu treperavu crticu u wordu. A kad inspiracija lupi, onda ne postoji ostatak svijeta. Sve ostalo je jednako kao i kod svih koji ne pišu…valjda.

Jeste li ikad razmišljali o posezanju za psihoaktivnim tvarima u svrhu pisanja?

- Nisam. Moj je mozak sam po sebi dovoljno „defektan“ da bi ga išla dodatno stimulirati.

Je li Vas 2020. godina, sa svim svojim neugodnostima, inspirirala za neki novi horor roman?

- Smiješno je da je radnja Dedivinacije previše slična onome što se događalo 2020. Ali da odgovorim na ovo pitanjce; ne. Jednaka doza strave vrti se bez obzira na stvari koje se događaju oko mene.

Što ćete raditi sutra?

- Ništa pametno. Šalu na stranu. Upuštam se u jedan maleni dekoracijski projekt vezan uz Godinu čitanja u našoj knjižnici, pa ću raditi na idejnim rješenjima. Sve ostalo kao i svakog dana.

Razgovarao: Zoran Stupar